Šta ga je sprečilo da na moru ugrabi sat-dva i da napiše pismo studentima u blokadi, prijatelj nije objasnio. Da li je prika nekad čuo socijalističku motivacionu parolu - „dok traje obnova, nema odmora“, čija bi modernizovana studentska verzija mogla glasiti: „dok traje blokada, nema spisateljske blokade.“
Nisam mogao a da u prijateljevom postmorskom pismu ne primetim izvestan zamor prijateljskog materijala, izvesno klonuće optimizma, primetno odsustvo svežih sumašedših ideja šta raditi i kako pobediti bez po muke u sto lekcija. Pismo je, da kažemo, bilo „bremenito“ rezignacijom. Prijatelj je posebno bio frustriran time što se, citiram, kad je stigao na hrvatsku granicu, suočio sa surovom realnošću da je Srbija zemlja trećeg sveta - sa čime sam u načelu saglasan - iako držim da nije morao potezati čak do hrvatske granice da bi se suočio sa surovošću trećesvetske realnosti, mogao je otići do Mladenovca. Ali jbg. Mladenovac nema more.
Prijatelj je značajan deo pisma posvetio genezi rata u Hrvatskoj i srpskim postolujnim izbeglicama, na koje bi, according to friend, radne jedinice „studenti u svakom selu“ valjalo da obrate pažnju i da u njima potraže rezervoar glasova za predstojeće izbore, kao i da strogo vode računa da se na predstojećoj proslavi 31. godišnjice „Oluje“ ne utrkuju s režimom u porukama o srpskim žrtvama i izbeglicama.
Čisto sumnjam da će studentarija poslušati mog prijatelja Prijatelja studenata, kao što ga nijednom dosad nije poslušala i u većini slučajeva dobro uradila što ga nije poslušala, mada se ništa na stvari ne bi promenilo sve da su ga svaki put poslušali.
Već vidim Mila Lompara kako „besedi“ na alternativno olujnom skupu i kako okupljenom opozicionom građanstvu mudroserski objašnjava zašto Vulinov „srpski svet“ nije dobar, a zašto je njegovo „srpsko stanovište“ spasonosno za Srbiju i Srbe sve i svuda.
Džaba je to krečenje, u izvesnom smislu veće od mojih. To je stvar dubinske psihologije. Svaki čovek će na prvu loptu reći da niko ne bi poželeo da bude mnogostradalna žrtva, ali avaj, ko jednom pristane na ulogu žrtve, taj će iz te uloge teško ikada izaći, naprosto zato što je samosažaljenje - jedna od najvećih kočnica ljudskog napretka - nemerljivo snažnija psihološka sila od samopoštovanja, koje zahteva napor i rad na sebi.
To vam je kao sa nemanjem para. Ako manjak para shvatite kao podatak sa bankovnog računa, pare će se - samo li malo mrdnete dupetom - pre ili kasnije naći na računu, ali ako nedostatak para shvatite kao siromaštvo, ako uđete u ulogu siromaha, pa se pride i samosažaljevate, navek ćete ostati siromašak, taman da vam na račun legnu milioni evra. Poznajem neke koji su se, zahvaljujući vešto plasiranoj mnogostradalnosti i siromaštvu, domogli lepih para i ostali siromašni ko crkveni miševi.